Vožnja na saonicama – prizor iz djetinjstva

Čađavica ima što mnogi nemaju: načelnika Mirka Rončevića s idejom, uzgajivača konja Ivu Dugaju s hrvatskim hladnokrvnjacima, Ivana Hećimovića s drvenima zaprežnim saonicama i mladoga Josipa Dugaju s voljom. I kad se sve to ukomponira u zimsku snježnu bjelinu, dobije se slika kakva je nekad bila uobičajena u slavonskom selu za vrijeme zimskih mjeseci, i kakvu stariji mještani još uvijek nose u svojim sjećanjima.

Da, u to se vrijeme drukčije živjelo i radilo, pa se drukčije i putovalo. Konji nisu služili samo za ukras, za izložbe ili za rekreativna jahanja, nego su bili vrlo korisni u seoskim kućanstvima i služili za mnoge poslove, od obrade zemlje i prijevoza svega i svačega, do izvlačenja trupaca iz šume, vuče i tegljenja velikih i teških tereta. Osim za pomoć “običnim” ljudima, konji su se koristili i u vojsci, pa se nerijetko čuje da su upravo o konjima ovisila carstva.

Zaljubljenik u konje dr. Miljenko Ernoić iz Varaždina, koji se i znanstveno bavi konjima, kaže da su te plemenite životinje od čovjekova radnog i ratnog druga postale njegov “partner u sportu, rekreaciji, prijatelj u samoći, antistresni faktor urbanoga i frustriranog života, odnosno doticaj čovjeka s prirodom i onime što je čovjek nekada bio”.

Osim kola i plugova, u zimsko vrijeme konji su vukli saonice, ponekad da bi djecu provozali selom, a češće da bi članove vlasnikove obitelji na saonicama prevezli do udaljenog susjeda, ili u susjedno selo radi obavljanja nekog posla, ili tek druženja. Dosjetio se načelnik Rončević da su i takve vožnje na saonicama dio folklora koji je nestao, pa je i to mali dio etnografske baštine koju valja osvježiti i sačuvati. Netko se sjetio da Ivan Hećimović ima drvene zaprežne saonice, Ivo Dugaja ima prelijepe konje i vrijednog sina Josipa, i ubrzo je nastala zaprega iz prošlosti koja lijepo izgleda i jednako dobro funkcionira. Potvrdilo se to na vožnji kroz Čađavicu kojoj su se mlađi mještani čudili, a stariji se radovali prizoru kakav pamte iz svoga djetinjstva.