Na Groblju Krista Kralja u Požegi, 23. prosinca 2020. u kanoničku grobnicu položeno je mrtvo tijelo umirovljenog svećenika Požeške biskupije Valentina Halića. U ograničenim okolnostima sprovodne obrede predvodio je biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s kanonicima Stolnog kaptola sv. Petra i svećenicima Požeške biskupije. Biskup je kazao da ovim ispraćajem želimo osobno i u ime svih onih koji su poštivali pokojnog svećenika a nisu mogli doći na sprovod radi okolnosti zaraze, iskazati mu poštovanje i zahvalnost za sve ono što je nastojao činiti tijekom svoga ovozemaljskog života. Izrazio je suosjećanje njegovoj braći i sestrama, kanonicima i svećenicima požeškog Prezbiterija te vjernicima Župe Čađavica u kojoj je svećenik Halić službovao 44 godine.
Na početku homilije biskup Antun je kazao: »Poštovani članovi požeškoga Stolnog kaptola, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, dragi sudionici ovog sprovodnog slavlja! Na ovom oproštaju od posmrtnih ostataka preč. Valentina Halića svima vam izričem svoje duboko kršćansko suosjećanje, dijeleći s vama tugu rastanka od još jednog člana Prezbiterija požeške mjesne Crkve i požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra. S osobitim osjećajima
poštovanja svjedočim svoje suosjećanje sestrama preminulog svećenika Anamariji i Viktoriji s obiteljima te braći Antunu i Augustinu s obiteljima, Stjepanu Vuku, čađavičkom župniku i Mirku Rončeviću, načelniku Općine Čađavica sa zamolbom da moju sućut prenesu vjernicima i građanima navedene Župe i Općine. Želio bih podsjetiti na ono što je časnog pokojnika činilo prepoznatljivim u neponovljivosti i jedinstvenosti njegove ljudske i svećeničke osobe. Spomenuo bih ponajprije nekoliko nadnevaka iz njegova života i službi koje je obnašao. Prečasni Valentin Halić rodio se 12. veljače 1943. godine u Maloj Subotici u Međimurju od oca Ivana i majke Karoline r. Novak. Osnovnu školu polazio je u Maloj Subotici i Čakovcu, a srednju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu kao svećenički kandidat u Međubiskupijskom sjemenište na Šalati. Nakon mature 1962. godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da bi ga privremeno prekinuo služenjem vojnog roka u Pirotu i Petrovaradinu. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u zagrebačkoj katedrali 1968. godine a za svećenika 1969. Povjerena mu je služba župnog vikara u Đurđevcu. Potom je 1971. imenovan upraviteljem Župe sv. Petra Apostola u Čađavici, gdje je proveo cijeli svoj svećenički vijek. Uz spomenutu župničku službu u Čađavici nakratko je 1984. bio župnik „in solidum“ u Župi sv. Marije Magdalene u Sopju zajedno sa slatinskim župnikom Franjom Udovičićem i sladojevačkim župnikom Stjepanom Hlevnjakom, a privremeno je 1992. upravljao i Župom Podravska Moslavina te bio bilježnik Našičkog dekanata. Nakon osnutka Požeške biskupije u dva mandata bio je član biskupijskog Ekonomskog vijeća a 2000. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi.«
Zatim je dodao: »Od bogoslovskih dana pokazivao je posebnu osjetljivost za pravdu. Za nju se zauzimao pokatkad i na vrlo emotivan način te su ga komunističke vlasti 1978. godine osudile na 4 mjeseca zatvora u Lipovici. Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 2015. godine, i otada je živio u Svećeničkom domu u Požegi sve do 21. prosinca ove godine kad mu je kod objeda pozlilo te je hitno prevezen u Opću županijsku bolnicu u Požegi, gdje je ubrzo preminuo u sedamdeset i osmoj godini života i pedeset i drugoj godini svećeništva. Tako je za njega i liturgijsko i životno vrijeme došašća, nada i iščekivanja završilo pred ovogodišnji Božić rođenjem za vječnost.«
Potom je biskup zahvalio pokojniku na svemu što je činio tijekom svećeničkog života: »Prečasni Valentin Halić volio je Crkvu i vršio savjesno svećeničko poslanje na svoj osobit način. Teško osjećajući nepravdu, progon vjernika i Crkve te svih domoljuba, zauzimao se za slobodu, napose u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine. Za demokratskih promjena na prvim slobodnim izborima bez prikrivanja podupirao je stranku nacionalnog programa neovisnosti Republike Hrvatske. U svom pastoralnom djelovanju nastojao je biti vjeran crkvenim propisima što mu je pokatkad priskrbilo i određena nerazumijevanja kod vjernika. Ostao je upamćen kao čovjek reda koji je na svoj način ostvarivao. Rado se tijekom mirovine sjećao Čađavice i njezinih vjernika te se onamo svraćao kad mu je to bilo moguće. Od srca zahvaljujem prečasnom Valentinu Haliću za sve što je tijekom 44 godine svoga svećeničkog služenja u Čađavici nastojao činiti, ulažući sebe za dobro Crkve i spasenje duša. Molim Gospodina da mu oprosti sve grijehe, slabosti i propuste. U njegovo ime molim i sve one koje je možda u trenutcima naglosti nesvjesno i nenamjerno povrijedio.«
U nastavku je biskup Antun istaknuo: » Mnoštvo je crtica iz njegova života koje svjedoče o karakteru, vrlinama i duhu kojima je stvarao posebno ozračje u crkvi i društvu. Spomenut ću samo jednu, iz koje je moguće prepoznati barem djelomično duhovni profil njegova lika. Volio je sjesti za stol i blagovati s osobama koje je uveseljavao svojim razgovorom, temama i tumačenjima zbivanja na svoj poseban način. U nekoliko prigoda duhovito je za stolom u blagovaonici Svećeničkog doma izjavio da ne želi umrijeti gladan nego sit, te je i druge poticao na blagovanje. Znakovito je da mu je prije dva dana srce klonulo upravo za stolom u vrijeme objeda, i da je ubrzo nakon toga preminuo. No, u tom njegovu šaljivom povezivanju smrti sa stolom i blagovanjem, bila je zacijelo prisutna čežnja njegova srca, glad za puninom života i konačnog smisla postojanja, o kojoj je razmišljao na temelju Božjih obećanja i mogućnosti ostvarenih u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, zbog kojih se i opredijelio biti svećenik. U kratkom ulomku iz Knjige Izaije proroka, naviještenom u prvom čitanju, Bog se objavljuje kao biće posve zauzeto za čovjeka, i služeći se obiteljskom slikom stola i blagovanja tumači da će na kraju povijesti čovječanstva i svemira biti uspostavljeno zajedništvo svih naroda na brdu Sionu. Ondje će nestati sve što je zastiralo život u svoj njegovoj izvornoj jasnoći kako ga je Bog stvorio, i gdje će on obrisati svaku našu suzu, ublažiti bol i dokinuti smrt.«
Zatim je biskup nastavio: »U dramu naše ljudske prolaznosti i smrtnosti uključio se sam Sin Očev, koji pred svoju smrt okuplja za stol svoje učenike, kako smo čuli u evanđelju, da bi im pružio blagovati euharistijski kruh i piti vino kao predokus i početak zajedništva za stolom u kraljevstvu Božjem, ostvarenom obećanju danom po proroku Izaiji. U svakom euharistijskom slavlju Isus sa svojim prijateljima obnavlja navedenu gestu blagovanja, pričesnike ispunja snagom svoje žrtve na križu i čini dionicima pobjede nad smrću, kraljevstva Božjeg, koje se treba još potpuno ostvariti na svakom pojedinom od nas i na svemu stvorenju. U Isusovoj riječi koju je u naviještenom evanđelju uputio apostolima odzvanja obećanje namijenjeno svim njegovim vjernim učenicima tijekom povijesti: „Da, vi ste ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih“ (Lk 12, 24-27). U jutarnjim satima na dan svoje smrti svećenik Valentin sjeo je s Isusom za euharistijski stol u kapeli Svećeničkog doma, blagovao s njime euharistijski kruh i pio čašu te njegova smrt za stolom u blagovaonici, vjerujem, samo je prijelaz za Isusov stol u vječnosti. Postao je tako dionikom punine života u koji je vjerovao, kojem se nadao, koji je naviještao i slavio u svetim otajstvima.«
Homiliju je biskup završio riječima: »Svećeniče Valentine! I ti si tijekom svoga svećeničkog služenja i poslanja u Crkvi ustrajao s Isusom u kušnjama. Stoga, vjerujem, nećeš ostati gladan u vječnosti, nego ćeš za stolom u Gospodinovu kraljevstvu biti hranjen njegovom ljubavlju jačom od smrti, kojoj su bila predokus i početak sva tvoja svećenička predvođenja misnih slavlja i hranjenja svetim tijelom i krvlju za euharistijskim stolom u Čađavici, požeškoj Katedrali, Svećeničkom domu i drugim mjestima tvoga zemaljskog boravka. Neka ti je vječni mir u uskrslom Gospodinu kojem si na zemlji odano služio. Amen!«
Potom je riječi oproštaja i zahvalnosti u ime kanonika i svećenika Slatinskog dekanata izrekao slatinski župnik Nikola Jušić. Podsjetivši na poklik iz Pozivnika u molitvi časoslova: „Blizu je već Gospodin: dođite, poklonimo se!“, spomenuo je kako je pokojni Valentin tako započeo svoj dan 21. prosinca, možda i ne sluteći da Gospodin stoji pred vratima njegova života i kuca šapćući: „Dođi, pokloni se!“. Kazao je kako je pokojnik kroz život često izgovarao svoj: „Evo me!“, a sada je to izgovorio za vječnost. Prisjećajući se pokojnikovog života, kanonik Jušić je istaknuo kako je svećenik Valent tijekom svoje 53 godine svećeništva uvijek bio svjestan da mu je poslanje propovijedati, ne dopuštajući da ga u tome pokolebaju niti „nezgodna vremena“. »Ni prijetnje, ni zatvor nisu ga promijenili u ljubavi prema Bogu, Crkvi, božjem narodu i domovini Hrvatskoj. Znao je svoje mjesto kod oltara, u ispovjedaonici i u društvu. U nesigurnim vremenima, bez bojazni i gorljivo, surađivao je s braćom svećenicima u obnovi voćinskog svetišta, organizaciji dječjeg hodočašća.«, kazao je prečasni Jušić za plemenitog pokojnika. Zaključujući svoj oproštajni govor, rekao je: »Dragi subrate, na oproštaj s tobom nakon ovog prolaznog, želim ti da Gospodinu Isusu s ljubavlju sada izgovaraš: „Evo me!“ Evo Isuse tvoga Valenta, slabog čovjeka, tvoga svećenika, koji te ljubio u vremenu, a sada te želi gledati u tvojoj slavi. Evo me, dolazim po vijenac koji si mi pripravio, pravedni sudče. Evo me čuti tvoj glas: „Dođi slugo dobri i vjerni!“«
U ime vjernika čađavičke Župe progovorio je načelnik općine Čađavica Mirko Rončević, koji je zahvalio pokojnom župniku za sve što je učinio tijekom dugogodišnje službe u Čađavici. »Dolaskom u Čađavicu zateklo Vas je dosta zapušteno i derutno crkveno imanje i nezainteresiranost župljana za nečim boljim od onoga na što su navikli. Nitko nije vjerovao u Vaš uspjeh, međutim svojom upornošću, trudom i zajedničkim radom sa župljanima, uspjeli ste stvoriti lijepo i uređeno crkveno imanje, dok se župljani Zvonimirovca i Starin mogu Vašom zaslugom pohvaliti novoizgrađenom kapelom u svome selu«, kazao je načelnik Rončević. Zatim je spomenuo kako pokojnikov život nije bio nimalo lak, nailazio je na mnogo prepreka i nerazumijevanja, no on je iz toga izlazio još jači dobivši još veći poticaj i snagu za daljnji rad. »Ponosni smo što ste najveći dio života posvetili upravo nama – župljanima Župe sv. Petra Apostola i zato Vam u ime svih želim reći još jedno veliko hvala«, zaključio je načelnik Rončević.
Biskup Antun je na koncu sprovoda u ime pokojnog svećenika Valentina zahvalio svima koji su mu tijekom života bili dobri, napose časnim sestrama u Svećeničkom domu u Požegi za petogodišnje služenje.
Nakon ukopa, biskup Antun je u požeškoj Katedrali, u zajedništvu s kanonicima i drugim svećenicima, predvodio svetu misu zadušnicu za pokojnog svećenika Valentina. Na početku je kazao kako ovdje u Katedrali, gdje je preminuli svećenik kao kanonik djelovao, želimo prikazati Gospodinovu žrtvu i sjediniti njegovu smrt sa smrću Isusovom.
U homiliji je biskup podsjetio da ovih dana svjedočimo kako se čovječanstvo na najvišim znanstvenim razinama pokušava organizirati da bi pronašlo pravi odgovor na smrtnu ugrozu koronavirusom. Puno se priča o cjepivu protiv koronavirusa i uvjerava da je ono pravi način našeg borbe protiv smrtne ugroze. Biskup je s time povezao naviješteno evanđelje o mrtvom Lazaru i zapitao postoji li neki odgovor za našu konačnu smrtnu ugrozu. Pojasnio je kako iz Isusovog razgovora s Marijom i Martom možemo uočiti da on ima svoje božansko polazište s obzirom na pristup smrti i da je ono drugačije od prosudbi Lazarovih sestara. On za sebe kaže: „Ja sam uskrsnuće i život“, što znači da je on jedini istinski odgovor na našu smrtnu ranjenost i sudbinu. Biskup je upozorio da ako želimo ući u odnos s Isusom Kristom kako bi on u nama pobijedio smrt, trebamo po tvrdnji sv. Pavla u naviještenom čitanju iz Poslanice Rimljanima biti krštenjem ucijepljeni u smrt Isusovu da bi bili dionici i njegova uskrsnuća. Biti ukopani krštenjem u njegovu smrt, znači biti dionicima one Božje moći kojom je on oduzeo smrti snagu te mi više nismo izručeni njezinoj sudbini, nego postajemo ulazimo u zajedništvo Isusove pobjede. Biskup je pozvao okupljene svećenike da pred smrću svoga subrata Valentina ne ostanu na razini ljudskog nemoćnog razmišljanja o njoj, nego obnovljenom vjerom ispovjede kako je Isus Krist naš život i uskrsnuće i tko je preminuli svećenik postao u njemu nakon svoje smrti. Zaključujući homiliju pozvao ih je da u ovoj svetoj misi sve ono što je kod svećenika Valentina bilo ranjeno zlom i grijehom povjere Isusovoj pobjedničkoj moći te on bude dionik punog zajedništva vječnog života s Bogom.
Na svršetku euharistijskog slavlja biskup je poželio preminulom svećeniku Valentinu da mu Gospodin podari vječni mir, a sve nazočne potaknuo da ostanu s njime trajno povezani u molitvi. https://pozeska-biskupija.hr/
